Oko pet stotina župljana podmilačke župe Sv. Ive Krstitelja nazočilo je u petak 22. ožujka 2024. godine po lijepom sunčanom vremenu pobožnosti Put križa uz brdo Grabež iznad istoimenog svetišta.
Otkako su pripadnici HVO-a, sa tadašnjim župnikom fra Perom Jurišićem, prije blagdana svetog Ive, 24. lipnja 1998., trasirali novi put uz brdo, čime je za čak četiri kilometra skraćena udaljenost od dnolučkih sela do sjedišta župe, a potom postavili velike drvene križeve za četrnaest postaja, ovdje se svake godine na cvjetni petak odnosno petak prije Cvjetnice, upriličuje pobožnost Put križa. Sadašnji župnik fra Filip Karadža je 2021. godine dotrajale drvene križeve zamijenio novim od inoxa.
Ova je pobožnost trajala sat vremena a predvodio ju je župnik fra Filip Karadža. Drveni križ su od postaje do postaje, moleći krunicu, nosili župljani među kojima je bilo mnogo mladih. Potom je na vrhu Grabeža bila prigodna završna molitva i blagoslov vjernika.
Put križa jedan je od najraširenijih i najdublje ukorijenjenih oblika pobožnosti u Katoličkoj Crkvi. To je molitveno i meditativno sjećanje ili ponavljanje onoga puta kojim je prošao Isus Krist u Jeruzalemu na dan svoje bolne muke i smrti. Taj dio puta nazivamo Put križa (lat. Via crucis).
Sjećanje na Kristovu bolnu muku započinje s Blaženom Djevicom Marijom i njezinim hodom mjestima bolne Muke: od Pilatova pretorija do Golgote ili Kalvarije (lat. calva – lubanja); od mjesta presude do mjesta raspeća između dvojice razbojnika pa do vrta gdje je bio položen u nov grob izdubljen u stijeni. Po Marijinu primjeru tamošnji kršćani su, usprkos progonima, nastavili taj hod i tako sačuvali živu uspomenu na mjesta Kristove bolne muke.
Kristov križ u teološkom promišljanju postaje „dvorište” Božje ljubavi prema čovjeku. O tome su mnogi teolozi napisali prekrasne stranice koje izražavaju puno značenje Kristova križa. Tako, veliki teolog Joseph Ratzinger (papa Benedikt XVI.) u svom eseju Uvod u kršćanstvo daje dobro razumijevanje križa u kršćanskom životu i vjeri, tako da možemo s određenom sigurnošću ustvrditi da se izvor vjerovanja u Isusa kao Krista, odnosno kršćanskoga vjerovanja uopće, sastoji u muci i križu. Križ od nas traži da prihvatimo dar ljubavi Isusa Krista, kojom se on zauzeo za nas, da se u toj ljubavi ujedinimo te na taj način s njim i u njemu postanemo pravi vjernici. Križ, odnosno pobožnost Puta križa, nije ništa drugo nego egzodus u predanje, proces napuštanja sebe sama. Najradikalnije se to zbilo u čovjeku koji je u cijelosti sam po sebi egzodus, tj. ljubav koja nadilazi samu sebe. Taj je egzodus konstitutivni princip pobožnosti Puta križa. Isus Krist, naime, po križu privodi čovjeka k Bogu i njegovu spasenju. S ovih pozicija moguće bi bilo uočiti pravi razlog smislena štovanja muke Kristove.
Kristova bolna muka, kojoj je simbol križ, otkriva nam zapravo tko je Bog i što je s čovjekom. U grčkoj filozofiji postoji neobična predslutnja u Platonovoj slici o čovjeku pravedniku. U svom djelu Država grčki se filozof pita što bi se u ovom svijetu dogodilo s beskrajno pravednim čovjekom. Odgovarajući na to pitanje Platon dolazi do zaključka da je pravednost jednog čovjeka tek onda savršena i prokušana kada on na sebe uzme pričin nepravednosti. Tek tada se pokazuje da se on ne povodi za mišljenjem ljudi, već se zalaže za pravednost isključivo radi nje same. Prema Platonu, dakle, uistinu pravedan čovjek u ovom će svijetu nužno biti nepriznat i progonjen. Štoviše, pravedan će čovjek biti bičevan, mučen, bačen u tamnicu, oslijepljen na oba oka te na koncu, poslije svih tih muka, još i na križu razapet – tvrdi Platon.
Ovaj tekst, napisan 400 godina prije Krista, uvijek će kršćanina duboko dojmiti. Ovdje se, na temelju ozbiljnoga filozofskog razmišljanja, izriče slutnja da savršeni pravednik u svijetu mora biti raspeti pravednik. U tim se riječima krije i slutnja o čovjeku kakav nam se prikazuje u znaku križa. Činjenica da je savršeni pravednik, kada se pojavio, bio mučen i raspet te da ga je ljudska pravda osudila na smrt, pokazuje nam bez uvijanja tko je zapravo čovjek: Eto, takav si ti, čovječe! Ne možeš podnijeti pravednika. U tvojim je očima luđak onaj koji ljubi; tučeš ga, izopćuješ i progoniš. Budući da si sam nepravedan, uvijek ti je potrebna tuđa nepravda da bi se mogao osjećati nedužnim i opravdanim. Zato ti je suvišan pravednik koji bi ti mogao oduzeti tvoje opravdanje. To si ti. Ivan je sve to sažeo u Pilatovim riječima Ecce homo – Tako to stoji s čovjekom ili To je čovjek.
Čovjekova istina jest zapravo njegova neistinitost i on uvijek nanovo nasrće na istinu. Zato je raspeti pravednik zrcalo u kojem čovjek bez uljepšavanja vidi sebe sama. No, Kristova bolna muka ne otkriva nam samo čovjeka, nego i Boga. Bog je takav da se s čovjekom poistovjećuje do ponora, da sudi, ali i spašava. Kroz ponor ljudskih promašaja i zloće otkriva se bezdan Božje ljubavi, neizmjerno dublji. Takav je križ uistinu središte objave koja nam ne otkriva neke dosad nepoznate misli, nego otkriva nas same, očitujući nas pred Bogom i Boga u našoj sredini. Kristova je bolna muka sadržaj i cilj ljudskoga života. Križ je patnja kroz koju čovjek mora i treba proći, muka koju mora mučiti, nevolja koju mora podnijeti. Križ je životna ozbiljnost i životni put kršćanina. Život je često put s križem na leđima i ramenima, put za Kristom. Život je križni put.
Ima li smisla tako živjeti? Isplati li se slijediti Krista i nositi križ? Zar nema drugačijega rješenja u životu? Jesmo li se rodili samo za bolnu muku i patnju? Može li se nekako zaobići križni put? Može li se zaobići smrt i spasiti život? Može, ali ne pod svaku cijenu. U životu ima lijepih trenutaka, ima i veselja i zadovoljstva. Sve je to lijepo i to treba očekivati od života, ali život nije samo veselje i zadovoljstvo. Život su također bolne muke i patnje. Tek po tome zapravo postajemo pravi ljudi i čvrsti karakteri. Čovjek u bolnoj muci i patnji postaje plemenitiji, veći i jači. Život nije vrijedan življenja pod svaku cijenu. Postoje, naime, više vrijednosti za koje se isplati sve žrtvovati, pa i život. Ne žrtvuju li toliki ljudi život za domovinu, za svoju ili tuđu obitelj, za ženu i djecu, za čast i poštenje, za pravdu i istinu?! Bolna muka i patnja imaju smisao. I smrt ima smisla kad se podnosi za veliki ideal. A nema većega ideala od Isusa Krista, njegove pravde, istine i ljubavi. Za te se stvarnosti isplati sve žrtvovati.
Ljudski je život često patnja. Ako trpi onaj tko je kriv za svoju patnju, onda to i možemo shvatiti, ali zašto trpi pravednik, nevin čovjek, dijete? To pitanje mučilo je čovječanstvo od iskona, a rješenje nije nađeno. Vjernici se također pitaju čemu patnja. Njih tješi uvjerenje da ih Bog neće ostaviti i da čovjeku nisu poznati putovi Gospodnji, ali to ih često ne može zadovoljiti. Za kršćanina nema rješenja problema patnje, ali ima nade u konačnu Božju pravdu. On smisao svojih patnji pronalazi u Kristovoj muci i križu. Zato su kršćani od starine slijedili Isusa na njegovu bolnom križnom putu, razmatrali njegovu muku i vjerovali u otkupiteljsku smrt te se konačno tješili uskrsnućem.
Bog je dao čovjeku život da ga živi, da ga živi vječno. Zlo i grijeh donijeli su smrt na zemlju, a ljudska je zloba donijela mržnju, muku i patnju. Božji je Sin prihvatio dragovoljno sramotnu smrt na križu da bi na ovom svijetu zavladalo oproštenje, da bi Bog oprostio svijetu, da bi ljudi oprostili jedan drugomu. Međutim, ljudi se, međutim, ne odriču nasilja i zlobe. I dalje stradavaju nevini i pravednici. No, njihovo stradanje nije besmisleno, kao što ni Kristova bolna muka nije bila besmislena. Ona je izvor praštanja, spasenja, mira, dobrote i ljubavi. Kristovo je uskrsnuće jedini pravi odgovor na problem bolne muke i patnje. Samo nam vjera u Krista i njegovo uskrsnuće može pomoći da preživimo sve životne poteškoće. Zato nema mjesta za očajavanje, već u meditaciji uronimo svoje oči u Kristov križ, njegovu bolnu muku kako bismo u daljini nazreli zoru uskrsnoga jutra.