Ne volim kada ljudi govore kako je prije bilo bolje. Ne volim stoga su prošla vremena većini ljudi bila bolja samo stoga što su bili mlađi. A sve je bolje kad si mlad. Zaspati gladan na goloj livadi, hodati bos po prašini, igrati lopte po kiši, valjati se u snijegu, biti opijen životom, voljeti i radovati se svakom novom danu – sve to je lako kad si mlad.
Ipak, jedna stvar današnjice iritantna je do mjere da pomislim kako je u nekim stvarima ipak prije bilo bolje. Možda starim ali jedno pitanje mi se iznova vrti po mislima: Da li je moguće da današnji svijet uređuju drugorazredni tipovi? Kukavice bez petlje, polusvijet iz mraka zadnje klupe, beskičmenjaci bez stava i neradnici koji parazitiraju na tuđim leđima – da li je moguće da su oni preuzeli?
Naravno, nisu svi imali znanje i petlju biti prvorazredni. Bio je tu i polusvijet iz zadnjeg reda koji nikada nije bio predsjednik razreda. Sjedili bi na klupi za rezervne igrače i mrzili one na terenu a pogotovu kapetane. Najljepše cure u gradu ne bi smjeli niti pozdraviti već bi prelazili na drugu stranu ulice i kao nešto tražili po džepovima. Nisu se imali petlju potući i tražili bi spas u bježaniji.
U ne tako davnoj prošlosti stvari su bile jasnije: ljudi su morali imati znanje i pamet a povrh svega hrabrost da se iskažu i javno obznane svoju volju ili mišljenje. To su bili prvorazredni ljudi. Oni su bili kapetani momčadi jer su znali povesti druge kada je teško i kada gube. Imali su muškosti stati pred najljepšu curu u školi i pozvati ju na izlazak. Kada se trebalo tući, nisu bježali. Na kraju krajeva, kada je krenuo rat prvi su uzeli pušku i stali ispred svih.
Živjelo se dakle imenom i prezimenom. Znalo se tko si, čiji si, odakle dolaziš i što možeš a što ne možeš. Nije bilo svačije kroz selo pjevati – kako bi rekla narodna izreka.
Naravno, nisu svi imali znanje i petlju biti prvorazredni. Bio je tu i polusvijet iz zadnjeg reda koji nikada nije bio predsjednik razreda. Sjedili bi na klupi za rezervne igrače i mrzili one na terenu a pogotovu kapetane. Najljepše cure u gradu ne bi smjeli niti pozdraviti već bi prelazili na drugu stranu ulice i kao nešto tražili po džepovima. Nisu se imali petlju potući i tražili bi spas u bježaniji.
Nikada nisu imali svojih 5 minuta slave.
Kucnuo je dakle trenutak da i beskičmenjaci, ljenčine, neradnici i neznalice barem u virtualnom svijetu postanu ugledni „stručnjaci opće prakse“ koji znaju sve i sve mogu. Ljudi koji u stvarnom životu nikada ništa nisu ostvarili imaju mišljenje o svemu.
Danas postoji lijek za sve pa i taj drugorazredni polusvijet. Tehnika nam danas omogućava živjeti lažnim, virtualnim životima negdje u digitalnim oblacima. Dovoljan je jeftini mobitel i besplatna Wi-Fi mreža kako bi se napravio lažni, anonimni račun nakon čega je sve moguće. Kucnuo je dakle trenutak da i beskičmenjaci, ljenčine, neradnici i neznalice barem u virtualnom svijetu postanu ugledni „stručnjaci opće prakse“ koji znaju sve i sve mogu. Ljudi koji u stvarnom životu nikada ništa nisu ostvarili imaju mišljenje o svemu. Znaju nogomet bolje od Modrića i košarku od Dončića, dijele tehničke i medicinske savjete bolje od inženjera i specijalista. Sa djevojkama se dopisuju preko poruka a na mrežama broje lajkove i hvale se koliko virtualnih prijatelja imaju.
Tako naši današnji Internet heroji, junaci iz fotelje (a lijenčine i neznalice u stvarnom životu) kritiziraju sve i svašta. Traže mane svakoj inicijativi i gledaju u startu sahraniti sve što se pokrene bez njih. Napadaju one bolje od sebe kojima nikada nisu oprostili uspjeh. Je to se najteže prašta.
„Čavao koji strši dobije udarac čekićem po glavi“ govori stara Japanska poslovica a danas itekako kristalizira mentalitet Internet rulje koji je postao jači nego ikad. Nekad je rulja bila fizički nasilna i opasna ali se barem morala fizički okupiti na jednom mjestu da bi se katalizirao njen bijes i nezadovoljstvo. Danas je digitalna rulja neprestano okupljena i sveprisutna. Sve vide i sve komentiraju ali nikada neće niti prstom mrdnuti kako bi promijenili stvari.
Koliko je samo dobrih ideja ili projekata propalo jer ih je Internet rulja ubila u kolijevci?
Da li smo stvarno spali na to da nam drugorazredni tipovi upravljaju javnim mišljenjem?