Povijest se ponavlja, uvijek ciklično, a na Balkanu je u pravilu oružjem ispisuju Srbi. Prije 35 godina u bivšoj državi, nakon što su srušili njezin Ustav i oduzeli autonomiju Kosovu i Vojvodini, izvršili su agresiju na Hrvatsku, BiH i Sloveniju. Sve kako bi stvorili “veliku Srbiju“. Danas sličnim metodama pokušavaju spasiti ostatke “srpskog sveta”. U Srbiji se događa pravi ulični rat u kojemu (ne)formalna oporba nasilno želi srušiti vlast. S druge strane Drine vlast Republike Srpske ruši Ustav države kako bi osamostalila svoj entitet u BiH. Zbog toga će cijelo čelništvo, izgleda bar privremeno, u zatvor.
Unutarsrpski, ali i obračuni s drugim narodima prisiljavaju i vojnike NATO-a i EUFOR-a na reprizu balkanske povijesti. Europske vojne snage raspoređuju svoje trupe po BiH, i to baš na 26. godišnjicu NATO-ova bombardiranja tadašnje krnje Jugoslavije. Iz EUFOR-a diplomatski poručuju kako je to preventivna mjera nakon povećanja tenzija u zemlji uslijed usvajanja neustavnih zakona u bh. entitetu Republika Srpska.
EUFOR-ove snage, smještene na 17 lokacija diljem BiH, imaju cilj zaštititi stanovništvo i pružiti potporu državnim institucijama. Snage EUFOR-a povećale su svoje brojno stanje snagama iz Češke, Italije i Rumunjske. Zabrinutost i strah od sukoba proširili su se državom u kojoj ionako stranci čuvaju krhki mir.
Srpsko stanovništvo se pak boji reprize 24. ožujka 1999. godine. Tada je NATO, čak bez pristanka Vijeća sigurnosti UN-a, u akciji “Saveznička sila” bombardirao Srbiju. Uništio im je brojne vojne i infrastrukturne objekte. Šteta je bila oko 30 milijardi dolara, a poginulo je oko tri tisuće vojnika i civila. Nakon 78 dana Srbi su kapitulirali. Bombardiranje SR Jugoslavije okončano je 10. lipnja usvajanjem Rezolucije 1244 Vijeća sigurnosti UN-a. Dan prije predstavnici Vojske Jugoslavije i NATO-a su u Kumanovu potpisali Vojno-tehnički sporazum kojim je precizirano povlačenje snaga jugoslavenske vojske s Kosova i ulazak na to područje međunarodnih mirovnih vojnih snaga.
NATO je i prije ove operacije imao obračun sa Srbima. Bombardirao je srpske položaje u BiH nakon masakra na sarajevskoj tržnici Markale i kako bi ih prisilio na pregovore u dvotjednoj akciji “Namjerna sila” u rujnu 1995. Iako su Srbi teško potpisali međunarodne sporazume, danas se žestoko bore za njihovu dosljednu primjenu. Treba priznati da su i Daytonski sporazum o BiH i Rezolucija Vijeća sigurnosti UN-a o Kosovu doživjeli reviziju i na njihovu štetu. Međutim, međunarodne snage i Parlament BiH legalizirali su sadašnje stanje. Opet su stranci spremni intervenirati u zaštiti tih sporazuma kako ih oni tumače.
Srbi će još dugo plaćati cijenu grijeha koje su počinili agresijom na BiH, Hrvatsku, Kosovo… Htjeli su zakonom sile pokoriti susjede i oteti im zemlju. Kao bumerang, vraća im se politika sile. Već tri desetljeća “namjernom silom” discipliniraju ih vojnici i političari, NATO, EUFOR i OHR i…
Svih ovih godina zapadne vojne i političke snage pokušavaju demokratizirati Srbe, odnosno pronaći njihove proeuropske lidere. U BiH su to donedavno bili Milorad Dodik i njegov SNSD, koji su na vlast i zasjeli uz međunarodnu asistenciju. Paradoksalno, njega se sada svi odriču i svim silama se trude vratiti na vlast Karadžićev SDS. Za tu ideju lobiraju i bošnjačke stranke. Hrvati će to vjerojatno morati prihvatiti. Na koncu, 1991. HDZ, SDS i SDA su bili u koaliciji. Hoće li zatvaranje povijesnog kruga biti i kraj apsurda, bar u BiH?! Možda “Saveznička sila” uz Karadžićev SDS ipak uspije uspostaviti trajni “nenamjerni mir” u daytonskoj Bosni i Hercegovini.