Gospodin je na putu kroz pustinju dao Izraelcima Zakon. Svrha tog Zakona je pokazati Izraelcima kako mogu sretno živjeti: “I naredio nam je Gospodin da sve ove naredbe vršimo u strahopoštovanju prema Gospodinu, Bogu svome, da bismo uvijek bili sretni i da živimo kao što je to danas” (Pnz 6,24). Srž Zakona je: “Čuj, Izraele! Gospodin je Bog naš, Gospodin je jedan! Zato, ljubi Gospodina, Boga svoga, svim srcem svojim, svom dušom svojom i svom snagom svojom. Riječi ove što ti ih naređujem neka ti se urežu u srce” (Pnz 6, 4-6).
Gospodin ih je vodio i hranio kroz pustinju četrdeset godina. Poučavao ih je i hrabrio. Zacijelo, Bog dobro poznaje ljudsku misao i način djelovanja. Opominjao ih je da njega ne zaborave kad se nasite u Obećanoj zemlji: “… i sit se najedeš: pazi da ne zaboraviš Gospodina koji te izveo iz zemlje egipatske, iz kuće ropstva” (Pnz 6,11-12).
Gospodin dobro poznaje ljudsko srce. Čovjek može brzo postati ohol i pohlepan. U svojoj samodostatnosti zaboravljiva Boga, a i druge osobe. Zato Gospodin još jedanput poziva da ga ne zaborave kad se nasite i izgrade kuće: “Čuvaj se da ne zaboraviš Gospodina, Boga svoga, zanemarujući njegove zapovijedi, njegove uredbe i njegove zakone koje ti danas dajem. I pošto se najedeš i do sitosti, posagradiš lijepe kuće i u njima se nastaniš; kad ti se krupna i sitna stoka namnoži; kad se nakupiš srebra i zlata i kada sve tvoje uznapreduje, nemoj da se uznese tvoje srce i zaboraviš Gospodina, Boga svoga… (Pnz 8, 11-14).
Čovjek u svojoj oholosti i umišljenosti zaboravlja Gospodina i počinje se hvaliti kako je on sam svojom moći i svojom snagom sve izgradio i postigao. Zaboravlja kako mu je sve darovano. Počinje sve svoje rečenice riječima “Ja sam…”.